Vica Laušić
Što je komunikacija ?
Komunikacija je bitna za opis i definiciju kompleksnih problema,jer definicija nekog problema ima koliko je sudionika neke komunikacije.
Naime, svaki sudionik komunikacijskog procesa na različit način zapaža problem. Da bismo mogli unaprijediti kvalitetu komunikacije, potrebno je ispuniti preduvjete:
· spremnost sudionika komunikacije da nađu dovoljno vremena za rješenje problema
· spremnost sudionika za otvorenu komunikaciju.
Kako ovu opću definiciju primijeniti u predškolskom odgoju i obrazovanju, u komunikaciji s roditeljima ?
Krenimo od Načela Deklaracije o pravima djeteta, članak.6:
Djetetu je potrebna ljubav i razumijevanje da bi se svestrano i skladno razvilo. Ono treba, kad god je to moguće, da raste pod okriljem brige i odgovornosti svojih roditelja i u svakom slučaju atmosferu naklonosti i moralne i materijalne sigurnosti...
Ovim citatom ističe se potreba za humanističkim pristupom djetetovoj ličnosti.
Dijete je vrijednost po sebi i prihvaća se u svoj svojoj osobitosti kao član jedne obitelji, s njenim osobitostima i vrijednostima. Primjena demokratskih načela, očituju se u odnosima odgojitelj-dijete, dijete-druga djeca, odgojitelj-roditelji, drugi odrasli-dijete, te odrasli- međusobno, kao važno okruženje djeteta i istovremeno i model djetetova ponašanja, uvažava se djetetovo osobno dostojanstvo i stalno razvija njegov identitet - samopoštovanje i drugo.
Poznavanje djetetova životnog okruženja, njegovih potreba, bitno je za organizaciju života i rada u dječjem vrtiću na samom početku (period upoznavanja i adaptacije), ali i tijekom cijelog boravka djeteta u predškolskoj ustanovi, bez obzira na to u koje će vrijeme dijete u istoj boraviti.
Stalno praćenje djetetova razvoja i samoga djeteta, kao i procjene kvalitete života u kolektivu je osobite je važnosti. Otuda proistječe potreba stalne komunikacije vrtića s roditeljima. I kako je ta komunikacija od “životne” važnosti za dijete (sada i ubuduće), potrebno je komunikaciju planirati i dogovarati s punom odgovornošću.
Koji su osnovni oblici komunikacije roditelja i odgojitelja i ostalih stručnjaka u dječjem vrtiću (odgojitelji, članovi stručno-razvojne službe) ?
1. kod upisa djeteta u ponuđene programe DV, osnova za postupke odgajatelja kod prilagođavanja novoj sredini - jest upoznavanje s uvjetima razvoja i odgoja djeteta do dolaska u vrtić, te je tako potrebno da roditelj na pitanja stručnjaka u DV odgovori s punim povjerenjem
2. kraći boravak jednog od roditelja, naročito majke, može biti poželjan u danima prilagodbe na novu sredinu, a prema zajedničkoj procjeni roditelja i stručnjaka u vrtiću
3. dogovaranje organizacije rada s djecom, a s pravom roditelja da predlažu, pomažu u obogaćivanju života skupine (prikupljanjem različitog materijala za provedbu aktivnosti s djecom, u sudioništvu u posjetima, izletima, svečanostima, u druženju s ostalim roditeljima i djecom na nivou odgojne skupine i DV u cjelini, odgajateljima i ostalim zaposlenicima u DV)
4. korištenje savjeta stručnjaka u DV, u vezi problema i problemskih situacija s pojedinom djecom, zadovoljavanja posebnih potreba pojedine djece, preporučljivih odgojnih postupaka i slično.
Svakodnevni model ponašanja za dijete jest razvijanje povjerenja između odgojitelja i roditelja. Svakodnevno iskazivanje međusobnog uvažavanja (pozdravom, stavom povjerenja i optimizma, razumijevanjem dječjih stanja i postupaka na što objektivniji način), bez obzira na moguće neslaganje u stavovima odgojitelja i roditelja, pridonosi razvijanju povjerenja djeteta prema odgojiteljima i DC u cjelini.
Stalno poticanje roditelja da svoje ideje o korektnim odgojnim postupcima i primjedbe dobronamjerno i slobodno izriču odgojiteljima usmenim ili pismenim putem, pridonose da odgojitelji stalno komuniciraju s roditeljima, upoznaju stavove, a sve u svrhu suvremenog, humanističkog pristupa razvoju i odgoju predškolskog djeteta.
Takav pristup zadovoljava djetetovu potrebu za sigurnošću, pridonosi stvaranju pozitivne slike o sebi kod djeteta - kao bitnim odgojnim razvojnim zadaćama- na demokratskim načelima.
U predškolskom je odgoju, naime, važno maksimalno uvažavati individualne odgojne mogućnosti i potrebe djeteta, bez obzira na stupanj njegova aktualnog psihofizičkog razvoja u skladu s “normama” za konkretnu dob djeteta, kao i kod djece s posebnim potrebama ili razvojnim teškoćama.
Zato se u procesu predškolskog odgoja i obrazovanja timskim radom i komunikacijom omogućuje svestran pristup djetetu - stručni (stručni djelatnici) i obiteljski (od strane roditelja). Od dječjeg se vrtića očekuje da dopunjuje, a ne da usmjeruje obitelj po nekom “svom receptu”. Zbog toga je potreban visok stupanj usklađenosti odgojnih postupaka s djetetom u obitelji i u vrtiću.
Od roditelja se očekuje prvenstveno interes za odgoj vlastitog djeteta. A uspostavljanjem obostrane i obostrano zadovoljavajuće komunikacije, i pojačanim angažmanom stručnjaka iz vrtića da otvoreno govore o svom radu, ciljevima i zadaćama - navedeni interes će moći biti potaknut ili zadovoljen.
Predškolska ustanova je mjesto slobodnog i otvorenog komuniciranja djece međusobno, djece i roditelja, roditelja i odgojitelja, odgojitelja i djece, a sveukupno - s djecom i radi djece.